Imam 20 godina,
studiram fakultet koji me ne zanima i kojeg sam odabrala na nagovor
roditelja. To je bila ogromna greška, jer sam blokirana u učenju,
imam panične i napade gušenja, probleme sa spavanjem, te gubim
volju za životom. Imam i poremećene odnose sa roditeljima koji zbog
straha za moju budućnost vrše pritisak na mene. Naravno da drugi
fakultet ne dolazi u obzir . Zanima me kako sad ispraviti sve to,
kako doći na pravi put nakon svega? Možete li mi dati savjet kako
da uđem u mir i spokoj.
Ovo
je vrlo česta tema u mnogim obiteljima. Živimo u svijetu u kojem je
vrlo važno biti netko i nešto, završiti kvalitetne škole, imati
kvalitetan "kruh u rukama", raditi na kvalitetnim
pozicijama i u uspješnim korporacijama, biti uspješan, moćan, a
samim tim i siguran. Odvojili smo se od svoje istinske prirode, a
samim tim i od osjećaja sigurnosti koji iz toga dolazi i nedostatak
suštinske sigurnosti nastojimo nadomjestiti kroz izbor zanimanja,
posao, plaću, sticanje materijalnih dobara i sl. Zaboravili smo da
je jedini životni uspjeh biti sretan i miran unutar sebe i da
to ne možemo postići ničim izvana, jer je to stanje koje je stalno
prisutno unutar nas, a na koje ne obraćamo pozornost. U konačnici,
djevojka koja je postavila pitanje je kroz zadnju rečenicu, a da
toga nije niti svjesna, postavila pravi cilj, a to je kako ući u mir
i spokoj. Drugim riječima, njezin problem nije fakultet, nego
nedostatak spokoja, a koji je "kao" zbog fakulteta. Da bi
bilo jasnije, idemo raščlaniti temu.
U
ovom slučaju svi imaju najbolju namjeru, ali put do pakla je
često popločan najboljim namjerama. Čisto primjera radi, dijete
može izvaditi ribu iz akvarija iz straha da se ona ne utopi, želeći
je spasiti i učiniti joj najbolje. Iako je imalo najbolju namjeru,
nije imao znanje o pravoj prirodi ribe, koja može preživjeti jedino
u vodi. Najbolje namjere, stvorene iz straha, a ne iz znanja o
istinskoj suštini čovjeka i života, rađaju ne najboljim
rezultatima.
Roditelji
žele svom djetetu samo najbolje. Poučeni svojim iskustvima, žele
mu osigurati budućnost koja nosi određenu dozu sigurnosti. Iz te
namjere procjenjuju koji fakultet nosi najveće šanse za što
sigurniji i "kvalitetniji" život. Smatraju da im njihova
dobra namjera, životno iskustvo i roditeljska uloga daju pravo i
obavezu usmjeriti dijete. Pritom im je fokus toliko na cilju
(sigurnost), da nisu u stanju osjetiti svoje dijete, niti vjerovati
da ono u sebi nosi sve potrebno za življenje istinski kvalitetnog
života. U želji da mu osiguraju kvalitetan život, a želja
proizlazi iz straha da vreba opasnost da tako ne bude,
zaboravljaju da mi nismo samo tijela, nego da smo duh i duša i da se
sve odvija u skladu sa vibracijom iz koje poduzimamo neke akcije, a
ne iz naših namjera. U suštini roditeljskog činjenja je
vibracija straha za budućnost djeteta, a iz te vibracije dobivamo
samo više dokaza da su nam strahovi bili opravdani. Strah je kao
sjeme iz kojeg raste biljka koja se zove "još više straha".
Poanta je u tome da zasadimo biljku koja se zove "vjera,
sigurnost, ljubav", odnosno da odluku donesemo iz tih vibracija,
a ne iz vibracije straha.
U
ovom slučaju, dijete ima problem sa učenjem, jer se ne može
natjerati učiti ono što ga ne zanima (a ne zanima ga zato što to
nije dio njegove suštinske prirode niti njegov istinski talent), a
to izaziva u roditelju strah da neće završiti fakultet, pa roditelj
pojačava pritisak na dijete, koje zbog tog pritiska osjeća još
veći otpor i blokadu, što opet uzrokuje kod roditelja još više
brige i straha i pritiska i tako u krug, sve do točke "pucanja".
Iako je to neugodno, to je često put učenja. Doduše, teži i uz
žrtve, ali će svatko iz toga, prije ili kasnije nešto naučiti.
Pitanje
je može li taj put učenja biti kraći i jednostavniji i kako ga
učiniti lakšim? Naravno da može i postoji mnogo načina da se put
skrati i olakša. Ja ću nabrojati nekoliko, a na vama je da
pronađete ili izaberete onaj koji vama najviše odgovara. Prije
svega, potrebno je osjetiti i povjerovati da i roditelji i dijete u
ovom slučaju imaju najbolju namjeru i isti cilj – najbolje za
dijete. Dijete iz ljubavi i poštovanja prema roditeljima,
izabire put koji mu oni sugeriraju, a iz iste ljubavi roditelj bira
djetetu taj put. No, s druge strane, dijete bira roditeljski put i
zato što nije sigurno u svoj osjećaj za odabir zanimanja i
zato što ne osjeća snagu i moć zastupati svoje potrebe.
Dijete nije spremno zauzeti se za sebe, zato što ne osjeća
vlastitu vrijednost i snagu u dovoljnoj mjeri, niti ima osjećaj da
je podržano od života i Boga. Za dijete su još uvijek
roditelji jedini izvor sigurnosti i ono se boji ne
izgubiti tlo pod nogama gubitkom roditeljske potpore. Iz tog razloga
je ova situacija savršena za dijete jer mu pokazuje da potiskujući
sebe i svoje potrebe i osjećaje, gubi ono što je, a time i svu
sigurnost i sreću u životu. Drugim riječima, nema sigurnosti izvan
nas, pa čak ni u roditeljima, jer je sva sigurnost unutar nas
samih, a ona dolazi sa slijeđenjem našeg životnog puta. Svatko
od nas ima neki poseban talent koji je došao osvijestiti, razviti i
njime služiti svijetu u kojem živimo. To su one stvari koje činimo
sa lakoćom (jer ih ne moramo naučiti, nego smo sa njima rođeni,
potrebno ih je samo osvijestiti i razviti) i činjenje kojih nam
donosi radost u život. Potiskivanje toga znači potiskivati sebe i
život unutar sebe, a to rađa paniku, osjećaj gušenja,
frustraciju, gubljenje volje za životom. Ako to ne znamo ili se
nismo spremni zauzeti za sebe, život nam daje priliku da to naučimo,
kroz kreaciju takvih okolnosti da ne slušamo sebe i živimo onako
kako drugi misle da je pametno za nas, kako bismo naučili na
vlastitoj koži da jedino tako ne možemo živjeti, jer to nije
život, nego duboka unutarnja patnja.
Kad
shvatimo, doista shvatimo, da je najvažnije biti miran, zdrav i
sretan i da jedino iz toga dolazi sigurnost i sve što nam je
potrebno u životu, onda će se dogoditi promjena, i kod djeteta
i kod roditelja. Kad dijete shvati da samo ako je sretno, može biti
sigurno i uspješno, onda će moći stati ispred roditelja i otvoreno
reći što želi. Kad roditelj shvati da je daleko važnije da je
dijete sretno, zdravo i mirno, onda će moći doista čuti dijete i
podržati ga u slijeđenju njegove duše i njegovog puta. U
konačnici, što znači godina ili dvije u životu čovjeka, posebno
ako je kroz to vrijeme naučimo što u životu ne želimo ili nije za
nas?! Ta "izgubljena" godina ili dvije nije ništa u odnosu
na čitav život provoden u frustraciji. Ova studentica kaže da
promjena fakulteta ne dolazi u obzir. Dok tako misli, znači da nije
spremna na promjenu i da joj sve što proživljava služi da nauči
kako ne živjeti. Tek kad shvati da od nečega možemo
odustati, ako nas ne čini sretnima i da to nije izgubljeno, nego
dobiveno vrijeme, jer smo u njemu spoznali što ne želimo i što
želimo, onda će moći i kod roditelja se zauzeti sa sebe. Što je
njezin osjećaj sigurnosti jači, to će jače smiriti roditelje, te
će i oni prije stati uz nju i podržati je, jer će vibracija
sigurnosti djeteta, utišati njihovu vibraciju straha.
Da
bi se nekako pomoglo da svi dođu do uvida, može poslužiti i
profesionalna orijentacija ili odlazak npr. ajurvedskom liječniku,
koji će kroz konstituciju djeteta moći objasniti i njemu i
roditeljima njegove sklonosti i potencijale. Naime, nismo svi rođeni
biti inžinjeri i ako forsiramo taj smjer, a naša je duša
umjetnička, nikad od nas neće biti uspješan, nego frustriran
injžinjer. Frustirani ljudi ne mogu biti ni sretni ni uspješni i
što nam onda znači diploma, ako ona ne donosi krajnji cilj, a to je
sreća i uspjeh.
Stoga,
ova situacija, iako djeluje kao šah mat, uopće to nije, nego
predstavlja veliku mogućnost učenja i priliku za njegovanje ljubavi
prema sebi i drugome, a ne straha, što je osnovna vibracija koja je
sada prisutna u tom domu i u srcima tih roditelja i djeteta. Život
nam daje najveće plodove kroz velika iskušenja i od sveg srca želim
svima da iz ovog iskušenja nauče živjeti ljubav, a ne strah, da
izgrade povjerenje u život i u Boga. Život nas uvijek podržava,
ma kako to nama izgledalo i sve služi evoluciji svijesti, tj.
ljubavi prema sebi i drugima.
Nema komentara:
Objavi komentar