O vjeri i Bogu iz moje perspektive

"O nekoj se starici u selu pričalo da joj se ukazuje Bog. To je došlo do ušiju župniku, koji je na svaki način htio provjeriti je li to istina. Pozvao je staricu pa ju je upitao: Je li istina da se tebi javlja i dolazi ti na razgovor Gospod Bog? Istina je, velečasni. Ja želim dokaz, reče župnik. Kad ti se slijedeći put bude pokazao zamoli Ga da ti nabroji moje grijehe. To će za mene biti dovoljan dokaz. Dobro, odgovori žena i ode.

Iduće nedjelje ona se pojavi pred župnikom, koji ju željno upita da li joj se ukazao Bog. Ona mu potvrdno kimnu. I pitala si ga,...? Jesam, velečasni. I što ti je rekao? Rekao je: kaži župniku da sam zaboravio sve njegove grijehe."

A. de Mello

Kada sam pročitala ovu priču nisam se mogla ne zapitati kako ona tumači Boga? Zapitala sam se može li se na Boga gledati kao na predsjednika vrhovnog suda za prekršaje i je li to doista njegova volja? U priči je Bog "zaboravio" župnikove grijehe. BOG UVIJEK "zaboravlja", odnosno OPRAŠTA. Bog je milostiv, pun dobrote i mudrosti i širokogrudno tim darovima obasipa svu svoju djecu, čak i kada ga ona to ne traže. Čovjek je onaj koji nije u stanju oprostiti samome sebi, niti drugome, čime krši Božju volju, jer mu je Bog unaprijed oprostio i rekao "ne sudi kako ti ne bi bilo suđeno". Bog ne želi krivce, niti krvnike, već bića sebi nalik, puna ljubavi, milosti, razumijevanja, unutrašnjeg mira i blagosti. U konačnici, Biblija kaže da smo stvoreni na sliku i priliku Božju.

Praštanje je teško, zato i je Božanska odlika. Tu prvenstveno čak i ne mislim na praštanje drugima, jer to nam još donekle i ide. Prije svega, mislim na praštanje samome sebi. Čovjek je sebi najgori neprijatelj. Ono što čovjek sam sebi može učiniti, ne može mu učiniti najgori krvnik ili neprijatelj. U tom kontekstu vjera pomaže, jer jedino ako doista vjerujemo, u stanju smo praštati.

Citirala bih nekoliko velikih ljudi čije riječi vezane uz praštanje zadiru duboko:

"Slabi ne mogu opraštati. Oprost je odlika velikih." M.Gandhi

"Griješiti je ljudski, opraštati Božanski." A.Poup

"Ljudi praštaju sve osim iskrenosti". A.G.Matoš

Božje sam dijete, kao i svi ljudi ovoga svijeta. Vjerujem da je Bog jedan, bez obzira kako ga zvali. Po meni, on kao Otac je Istina, a kao Majka je Ljubav. Smatram da je naglasak na kajanju, paklu i kažnjavanju izbrisao naše shvaćanje Bogu svojstvene dobrote i da mnogi imaju negativnu predodžbu o Bogu kao onom koji sudi i kažnjava. Meni je izuzetno bitno znati i osjećati da Bog kao Biće Vječne Dobrote sadrži pozitivne kvalitete, a ne negativne osobine. Osjećam duboko u sebi da Bog cijeni svakoga od nas i da odnos sa Bogom nikada ne stvara ovisnost. Po meni on nikada ne čini da se osjećamo neprikladnima ako ne živimo u skladu s očekivanjima, jer on vjeruje u naše potencijale. Kada učinimo pogrešku ili propust, nema potrebe za stalnim kajanjem, jer već nam je oprošteno čim smognemo snage oprostiti samima sebi. Trajni samooprost jedino je moguć onda kada mijenjamo stvari koje nas lišavaju samopoštovanja. Bog nas oslobađa i čini neovisnima. Neovisnost dolazi onda kada naučimo imati vjeru u ono što jesmo i hrabrost da to ostvarimo. Duhovna neovisnost nas uvijek održava međusobno bliskima, a ljubav stvara povjerenje. Povjerenje dolazi onda kada znamo da odnos (prije svega sa Bogom) ima trajnost. To se zove predaja. Ljubav održava odanost. Odanost je rezultat prepoznavanja vrijednosti druge osobe i usredotočenja na njih. Odanost dolazi onda kada postoji spremnost da zajedno rastemo, kada naučimo prihvatiti bilo koje ograničenje i upotrijebiti ga kao odskočnu dasku za svoju plemenitost. Plemenitost oprašta slabosti i mi smo sposobni vidjeti istinsko "ja" drugih.

Boga sam se oduvijek pribojavala jer sam ga doživljavala kao suca, a sudac nije netko tko je blizak ili kome se rado ide. Imala sam ideju o raju i paklu, no tada nisam znala da se raj i pakao nalaze u srcima. Pravi smisao vjere sam otkrila tek tijekom bolesti, jer tada više nisam imala što izgubiti i prepustila sam Bogu da me vodi i nosi kako bude volja njegova. Očekivala sam da će me suditi i kazniti, a otkrila sam u njemu prijatelja. Spoznala sam da mi je Bog oprostio i to ne onda kada sam ga duboko i iz srca zamolila, već daleko prije, istog časa kada sam činila sve što sam činila, a da nisam bila svjesna što činim. Bog me volio, ali ja sama sebe nisam voljela. Ja sam bila ta koja sebi nije oprostila, zato sam i dozvolila raku da izjede moje tijelo. Sama sam sebe izjela, razboljela sam se od gorčine, kajanja, ljutnje, mržnje, osjećaja da nisam vrijedna živjeti. Bog mi to nikada ne bi napravio, ali mi je dao slobodnu volju da to kao najveći mogući krvnik napravim sama sebi.

U trenucima kada sam mislila da ću umrijeti, nestalo je sve što mi je priječilo jasan pogled prema Bogu i tada sam otkrila značenje vjere i opraštanja. Iako mi je bilo jako teško, oprostila sam sama sebi, kao što mi je Bog davno oprostio. I oprostila sam svima kojima sam zamjerala. Možda ne još baš svima, ali život služi tome da oprostim, jer tko sam ja da sudim i da u svom srcu nosim išta drugo osim ljubavi.

Nije mala stvar suočiti se sa sobom i pobijediti. Oslobođena osoba je ona koja ima povjerenja bez straha da će biti prevarena. U tome vjera pomaže, jer bez vjere postajemo sumnjičavi, puni gorčine, i naš nas strah odvaja od stvarnog života. Na putu oslobođenja trebamo biti duhovno autentični, a tu autentičnost postižemo ako imamo vodstvo. Najbolji vodič je Bog, a Bog je ljubav. I milost. I istina. I put. I život. I Otac i Majka. Bog je naš najbolji prijatelj, onaj tko nas prihvaća, razumije i voli upravo onakve kakvi jesmo, jer on poznaje našu istinsku prirodu, koja je Božanska, jer smo od njega stvoreni. Stoga, hrabro krenite na "Put prema sebi", jer je to put prema Božanskom. Put prema Bogu.