Krenimo
ispočetka, da vam moja priča bude jasnija. Prije 12 godina bila sam
u prosječnom braku, niti sretna, niti dovoljno nesretna da ga
promijenim. Imala sam dvoje djece, dobar posao, materijalno smo bili
dobrostojeći, solidno smo izgledali, imali mnoštvo prijatelja i
mogućnosti. Iako je sve izgledalo super, potmuli osjećaji
nezadovoljstva, ispraznosti, nepotpunosti, frustracije, straha i
neispunjenosti me budio svako jutro, a često sam sa njima i
lijegala.Životu je naprosto nedostajalo smisla, boja, dubine,
ljepote, zanosa i iskrene duboke radosti, istinskog osjećaja da
živim. Ukopana u održavanje postojećeg načina života koji je za
mnoge izgledao kao bajka, svakodnevno sam tonula u sve veće
nezadovoljstvo i nemir. Nisam pratila znakove na putu, jer o
duhovnosti nisam baš puno znala, iako sam pročitala nekoliko knjiga
koje su me dotakle, ali ne dovoljno duboko da bi me pokrenule.
Probudio
me karcinom dojke. Ooooo, kako me samo jako protresao . Zovem ga
budilicom svijesti i najvećim poklonom koji mi je ikad itko darovao.
Darovala mi ga je moja duša jer je to bio jedini način da me
podsjeti na njezino postojanje i da me svjesno poveže sa sobom. Kad
nas nešto probudi, tada je već 50% posla izlaska iz zone
(ne)komfora obavljeno. Ustvari, već smo tada izvan zone (ne)komfora,
ali toga smo tada još uvijek nesvjesni i pokušavamo se na početku
uhvatiti za sve moguće hvataljke sigurnosti koje vidimo oko sebe. To
je bolna faza, u kojoj kao da stojimo na vrhu ponora, puše jak
vjetar i mi balansiramo da se ne strmoglavimo u ponor, toliko obuzeti
nastojanjima spašavanja da ne vidimo da imamo krila i da njima
možemo poletjeti.
Proces
izlaska iz zone (ne)komfora je ništa drugo doli put spoznaje da
čitavo vrijeme imamo krila, odnosno sve potrebno što nam treba da
bismo živjeli onako kako doista iz dubine duše želimo, a ne
usudimo se krenuti prema tome, okovani lancima vlastite neslobode,
koju zovemo zona komfora.
Karcinom
mi je osvijestio da ukoliko želim preživjeti i dugo živjeti, moram
živjeti drugačije. Problem je bio što tada nisam znala kako
živjeti drugačije. Toliko sam bila izgubljena živeći život onako
kako sam mislila da moram i trebam, da sam duboko potisnula osjećaj
kako ga doista želim živjeti. Hvala karcinomu na tome da je bio
toliko opak da mi nije dao mogućnost dugo istraživati što i kako
želim, nego mi je proces neugodnog liječenja, koji je nagrizao moje
tijelo i psihu, dao jedini mogući put pronalaska sebe one koja
jesam, vraćajući me uvijek iznova na sadašnji trenutak. Sa
posljedicama kemoterapije sam se mogla nositi samo tako da sam bivala
prisutna u trenutku. U trenutku nije bilo boli, mučnine, straha,
nemira, patnje. U sadašnjem trenutku je postojalo samo bivanje, mir,
duboka radost i ljubav. Pod pritiskom liječenja i možebitne smrti
sam pronašla izvor života u sebi, prisutnost i bivanje u sadašnjem
trenutku. Kada sam gubila sve za što sam se vezala - brak, dom,
zdravlje, posao, .... - pronašla sam ono za čime sam čitav život
vapila, a to je dubok unutarnji mir i zadovoljstvo. Zamislite tu
parodiju. Gubila sam svu vanjsku sigurnost koju sam čitav život
stvarala i prema kojoj sam težila, mogla sam uskoro umrijeti, a ja
sam tek tada naučila živjeti u trenutku, duboko zahvalna za svaki
trenutak svog života. Nisam vidjela ispred sebe jasan cilj, nisam
znala tko sam, što točno želim, ali bila sam sretna jer sam živa,
jer postojim, hodam, gledam, vidim, osjećam, bivam.
To
stanje svijesti je kreiralo sve ovo što imam danas. To je bio put,
trajao je 12 godina, ali na njemu sam uživala, čak i onda kad nisam
imala razloga za uživanje. Na tom putu se dogodio razvod, promjena
posla, otkaz, započinjanje privatnog posla, nova ljubav i ponovna
udaja, trudnoća u 45. godini nakon 7 godina menopauze, rođenje
zdrave djevojčice, preseljenje u inozemstvo, depresija zbog
preseljenja i osjećaj da ću do kraja života biti domačica,
ponovno vraćanje u sadašnji trenutak kroz što je došlo do
pokretanja youtube kanala Bojana Svalina, pisanje i objava knjige
"Put prema sebi" te ponovno pokretanje posla mog života
-spiritualnog psihoterapeuta i motivatora.
Iako
mi je karcinom pomogao da izađem iz zone (ne)komfora, točnije,
lupio me u stražnjicu i natjerao da padnem, da osjetim dno, da nemam
više izbora, on je bio samo okidač. Ostalo je učinila moja žudnja
za osjećajem duboke unutarnje sreće, mira i zadovoljstva, koji ne
ovise o ničem izvana, nego o meni iznutra. Za mene živjeti u
istinskoj zoni komfora iz koje nikad ne želim izaći je živjeti u
skladu sa svojim osjećajima, jer oni su govor moje duše. Za
mene su moji osjećaji Bog koji živi u meni. Ja sam ga odlučila
slušati i vjerovati mu, vjerujući svojim osjećajima. Učinila sam
to zato što sam vidjela, osjetila i uvjerila se, živeći život u
tzv. zoni komfora, udaljena od sebe i svoje duše, te vidjela da me
to drži u nemiru, frustraciji, nezadovoljstvu i duhovnoj bijedi.
Ono
što vam želim reći kroz ovaj tekst i svoju životnu priču je to
da vam ništa izvan vas ne može dati ono za čime žudite, jer su
ključevi vaše sreće duboko unutar vašeg srca. Do tih ključeva
možete doći samo ako slijedite svoje osjećaje. Da biste to
učinili, potrebno je prvo povjerovati da zona komfora u materijalnom
vanjskom svijetu ne postoji, barem ne kao trajno stanje. Čim ste
vezani na nešto izvan sebe, nebitno jesu li to djeca, partner,
roditelji, prijatelji, posao, novac, kuća, status, znanje,
titlula,... stalno ste pod prijetnjom da to ne izgubite. U jednom
trenu sve može nestati, stoga to što može nestati ne može biti
baza sigurnosti i komfora. Samo ono što nikad ne može nestati je
istinsko utočište i istinski komfor. Do toga možete doći samo
putem slijeđenja svojih osjećaja. Ne bojte se, koliko god da to
djeluje zastrašujuće, jer osjećaji često daju drugačije upute od
onih koje bi dao um ili razum. Ako slijedite osjećaje, uvijek ste na
najboljem putu. Osjećaji dolaze iz najviše razine svijesti, iz vaše
duše i od Boga. Rješenja iz uma dolaze iz naših iskutava iz
prošlosti, a njih ne možemo nazvati visokom razinom znanja ili
prosvjetljenim znanjem.
Sve
do čega sam došla, a što sam prije 12 godina smatrala nemogućim,
a to je ljubav mog života, zadovoljna i sretna djeca, život u
obilju, življenje svoje svrhe, mogućnost da u svakom trenutku svog
života radim ono što ja osjećam da želim, da kreiram svoje
vrijeme kako meni odgovara i da pritom pomažem drugima na njihovom
putu, došla sam isključivo slijeđenjem svojih osjećaja kao glasa
svoje duše i Boga.
Da
biste izašli trajno iz zone nekomfora, koju zovemo zonom komfora
samo budite prisutni u sadašnjem trenutku, osjetite dubok poriv
iznutra koji će vam uvijek jasno reći što da učinite i gdje da
krenete. Kao što je meni danas rečeno da uzmem laptop u šetnju
kako bih okružena divnom prirodom i cvrkutom ptica, napisala ovaj
članak u trenu. Mogla sam ga pisati i kući, možda satima. Ovako
sam ga napisala na najljepšem mogućem mjestu u najkraćem mogućem
vremenu i pritom beskrajno uživala. Eto, tako djeluje duša kroz
nas. Samo slijedite svoje osjećaje i biti ćete uvijek u zoni
komfora, onoj istinskoj, zoni komfora Boga i vaše duše. Zapamtite,
Bog vas je stvorio zbog užitka kreacije i da uživate u njegovoj
kreaciji, a ne zato da radite poslove koje ne želite, da ostanete u
vezama koje vas ne čine sretnima i da činite ono od čega vam se
diže želudac, samo zato što mislite da morate i trebate zbog
sigurnosti i zone (ne)komfora.